Bavit ćemo se današnjim dilemama

Senka Bulić odnedavna je nova intendantica Hrvatskoga narodnog kazališta u Varaždinu. Kako će voditi kazalište i što će publici ponuditi u četverogodišnjem mandatu tema je ovoga razgovora.

Snimio Nenad Reberšak / HNK u Varaždinu

Gospođo Bulić, je li mandat intendantice teži nego što ste mislili?

Uglavnom je onakav kako sam očekivala. Morala sam brzo početi rješavati niz problema, od programskih do organizacijskih, jer sam mandat započela sredinom sezone. Zbog toga sam morala osmisliti repertoar do kraja iduće sezone, a uz to sam radila na novom pravilniku o unutarnjem ustroju, novoj marketinškoj strategiji...

Mandat ste započeli autorskim projektom Bogovi filmskog redatelja Dalibora Matanića, nastalim po motivima filma Funny Games Michaela Hanekea, zašto?

Matanić je režiser s kojim sam započela realizaciju svog programa jer sam htjela važnu temu – problem nasilja te brojnih okolnosti koje do njega dovode i koje mijenjaju naš suvremeni život – započeti s autorom koji ima i filmsko i kazališno iskustvo. On se naime već u nizu predstava referirao na slične sadržaje iz poznatih i kultnih filmskih ostvarenja. Čini mi se da se nisam prevarila jer zanimanje publike pokazuje da je tema, način na koji se Matanić njome bavi u Bogovima, ljudima važna i zato su u velikom broju dolazili na predstave što smo ih odigrali nakon premijere. Po reakcijama publike mislim da smo se pozicionirali kao mjesto komunikativna, uzbudljiva, živa kazališta koje se bavi publici zanimljivim temama.

Zadovoljni ste kako je varaždinska publika primila predstavu?

Jako sam zadovoljna interesom i reakcijama. Unatoč visokom datumu i činjenici da je publika u ovom dijelu godine manje sklona odlascima u kazalište, predstava je igrana pred punim gledalištem na svim izvedbama. U dosadašnjim reakcijama gledatelja i kritike prepoznate su različite razine kojima se predstava bavi; od naviknutosti na nasilje u međuljudskim odnosima, njegove pojavnosti u različitim oblicima, posljedicama antropocentričnosti, propitivanju naših kulturoloških kapaciteta za bilo kakvu promjenu...

Znači li ta predstava i da ćete preferirati moderne autorske projekte u dosadašnjem uvelike tradicionalnom varaždinskom kazalištu?

Preferirat ću veliku literaturu, klasične tekstove, ali u suvremenim čitanjima. Ne u smislu osuvremenjivanja pod svaku cijenu nego u traženju motiva kojima osiguravamo vezu nasljeđa i suvremenosti. Želim postići odnos koji stvara mogućnost da se bavimo našim današnjim dilemama.

Koje su vaše sljedeće predstave?

Do kraja ove godine radit ćemo Bubu u uhu, važnu komediju koja je već imala golem uspjeh u ovom kazalištu prije petnaestak godina. Uvijek je izazov pokušati iznova propitati nešto što je u pamćenju gledatelju ostalo kao kultna predstava. Osim te predstave do kraja sezone radit ćemo i na novim naslovima u repertoaru za djecu, a Paolo Tišljarić režirat će Orašara u dramsko-plesnoj formi. Nastavak sezone u 2023. započinjemo s Brechtovom Majkom Hrabrost i Tri sestre A. P. Čehova. U ovoj godini produciramo još i operu Životi i smrti Isabelle Eberhardt, koju će režirati Livija Pandur.

Tko će režirati Majku Hrabrost i Tri sestre?

Majku Hrabrost režirat će Krešimir Dolenčić, a Tri sestre Paolo Magelli.

Osim spomenutoga, što će još biti dio repertoara vašega četverogodišnjeg mandata?

Vrijeme nemira i nesigurnosti u kojem živimo utjecat će na repertoarni izbor. Oslanjat ću se na vrhunska klasična djela, antiku, kultne suvremene autore… Želim se povezati i s kazalištima sličnih repertoarnih smjerova u Hrvatskoj i Europi. Pritom ću voditi računa o lokalnim specifičnostima i njihovu mjestu u srednjoeuropskom naslijeđu. Uvjerena sam da se komunikacija s publikom može ostvariti samo repertoarom koji je se tiče. Dakle, igrat ćemo već spomenute Brechta, Čehova, zatim Shakespearea, Sperra, ali i naše domaće klasike i nove autore, Kristiana Novaka, Ivora Martinića… Radit ću sve da kazalište približim publici, želim zadržati stare i privlačiti nove gledatelje. Mislim da je odgovornost kazališta, i općenito javnih ustanova, odgajanje nove publike i igranje repertoara koji će osigurati kontinuitet odlazaka u kazalište. Zbog toga pokrećem i ciklus tribina na kojima ćemo problematizirati razne teme koje će biti zastupljene u repertoaru.

Varaždinsko kazalište najveće je uspjehe postizalo s domaćim kajkavskim predstavama ili adaptacijama na kajkavski svjetskih kazališnih klasika. Hoćete li se baviti i tom vrstom kazališta?

Bavit ćemo se naravno i kajkavskim repertoarom. Svjesna sam specifičnosti koje varaždinsko kazalište ima u lokalnoj tradiciji, ono je središnja ustanova kajkavske kulture, koje je neraskidiv dio od nastanka. Kajkavsko narječje bit će zastupljeno kroz repertoar originalnih tekstova, kajkavizaciju klasične dramske literature, ali i narudžbama novih tekstova. HNK u Varaždinu obraća se gotovo trećini stanovnika Hrvatske kojima je kajkavski materinski jezik.

Znači li to da bi se suvremeno hrvatsko kazalište trebalo više osloniti na kontinuitet koji je u nekim razdobljima bio izvanredan jer je uspijevao prožeti suvremenost i tradiciju?

U svom mandatu izložit ću publiku i umjetnike različitim estetikama kroz izbor tema i umjetničke suradnje koje će stvarati vibrantno mjesto koje komunicira sa svojom okolinom. Nacionalno kazalište mora biti središnje mjesto umjetničkih zbivanja u gradu, ali i kazalište koje će prerasti samo lokalno značenje i postati relevantno u hrvatskom kulturnom životu, pa i šire.

Koliko ćete repertoarno pratiti suvremeno hrvatsko dramsko stvaralaštvo, gdje ima zanimljivih neafirmiranih dramskih autora?

Pratim što pišu naši suvremeni autori, neke sam i postavljala u vlastitim umjetničkim projektima prije dolaska u Varaždin. Već dogovaram narudžbe novih tekstova. Iz iskustva znam da publika jako dobro prihvaća naše autore, blizak im je način na koji tretiraju naše suvremene dileme.

Što vam je najzanimljivije i najbolje u suvremenom hrvatskom kazalištu?

Od predstava koje sam nedavno gledala zanimljiva mi je bila Mala zabava Vanje Jovanovića praizvedena u Teatru &TD. Izvrsna su Braća Karamazovi Olivera Frljića u ZKM-u, Magellijeva Ja sam ona koja nisam. Najbolja je predstava koju sam u posljednjih pola godine gledala Obitelj Mila Raua, fascinantna, potresna predstava. Voljela bih da češće na repertoarima hrvatskih kazališta imamo priliku vidjeti estetiku koja je na europskim pozornicama već postala mainstream.

Osim već spomenutih redatelja, na koje ćete se još oslanjati?

Radit ću s različitim redateljima, domaćim i inozemnim. U programu sam navela da ću akceptirati i sve nove umjetnike jer je važno da kazalište prepoznaje nove impulse, reagira na umjetničke i društvene promjene. Osim domaćih posebno su mi zanimljivi mađarski redatelji poput Tamasa Aschera ili Kornela Mundruca i Roberta Alfoldija. Neke sam već kontaktirala i čekam njihove termine. To su režiseri s kojima bih voljela raditi. Gledala sam mnoge njihove predstave koje postižu upravo ono što smo spominjali, potrebu prožimanja tradicije i suvremenosti, oni rade kazalište koje vrlo živo komunicira sa suvremenim poetskim pomacima.

S obzirom da varaždinsko kazalište ima status nacionalnoga, hoćete li osim dramskih predstava izvoditi operne i baletne?

Zbog nacionalnog statusa varaždinsko Hrvatsko narodno kazalište ima glazbeno-plesni program, ali nažalost nema stalnog opernog ansambla, nego angažiramo umjetnike po projektima. Tako ćemo ove godine raditi hrvatsku praizvedbu opere Životi i smrti Isabelle Eberhard Missy Mazolly, koja se temelji na biografiji Isabelle Eberhardt, spisateljice i istraživačice, intrigantne figure koja je tijekom kratka života nemilosrdno izazivala očekivanja svog vremena. Bila je oslobođena individua koja je odbacila konvencionalni europski moral i kritički se odnosila prema svijetu strogo naglašenih rodnih uloga. Postavljanje opere o protagonistici koja je uzor borbe za žensku poziciju posebno je važno u vremenu u kojem se sve češće dovode u pitanje stečena ženska prava i uspostavljaju novi oblici intimne i društvene represije. U plesnom dijelu programa radit ćemo s umjetnicima koji se bave suvremenim plesom, a ugostit ćemo i bijeli balet zagrebačkoga HNK-a. U ovoj godini surađujem s umjetničkom organizacijom VRUM, koju vodi Sanja Tropp Frühwald.

Jeste li zadovoljni financiranjem kazališta?

Kazalište se financira iz niza izvora. Najveći je financijaš Grad Varaždin naravno, a za program i obnovu kazališta sredstva daje i Ministarstvo kulture i medija, koje podupire program i namjeru da se varaždinsko kazalište održi kao relevantno nacionalno kazalište u svim programskim segmentima. Dio sredstava osigurava Varaždinska županija, ostatak sponzori koji se sve više javljaju i žele sudjelovati u podršci programu i dovršetku obnove kazališta. Ali, bez obzira na spomenute izvore financiranja, program je ambiciozno postavljen pa su dodatna financijska sredstva uvijek poželjna i nećemo odbiti nikoga tko nam želi financijski pomoći.

Hoćete li se uključiti u razmjenu kazališnih programa s drugim kazalištima u Hrvatskoj?

U idućoj godini kreće intenzivnija razmjena programa nacionalnih kazališta, pretplata K-HNK, koja će publici širom Hrvatske osigurati uvid u najbolje predstave svih nacionalnih kazališta. To je važan projekt kojim se povećava vidljivost programa svih kazališta i osigurava veći broj izvedbi predstava.